Tko to tamo "vrti pare"

Eto, za nama je još jedna polusezona 1. HNL koju je obilježila dominacija dva hrvatska najača kluba, Dinama i Hajduka. No, po čemu još pamtiti ovu (polu)sezonu hrvatskog nogometa? Po dobrim igrama naše repke, ponovno oživljene pod kormilom našeg novog izbornika Slavena Bilića. To i nije tako čudno, jer svi koji imalo prate nogomet, znaju da je Hrvatska nogometna reprezentacija u službenim kvalifikacijskim utakmicama od svoga osamostaljenja izgubila samo tri utakmice. Ne znam da li se ijedna druga repka može time pohvaliti u posljednjih 15-ak godina. No, to nije tema ove priče - prava tema koja se krije iza ovog naslov i uvoda jest nogometno tržište ili transferi, kako vam je draže.

Možemo slobodno reći - Hrvatska u svakom pogledu teži zapadu, pa tako i ova "igra" sve više prerasta okvire igre i prelazi u jedan pravi biznis u kojem ili jesi ili nisi. Možda je davno prešla tu razinu, samo mi to još ne želimo priznati. Znamo da je na Zapadu sve biznis, posao, pare... Pobogu, pa njima je bacanje klade od tri metra, teške tko zna koliko, sport - posao. Namjerno odvajam riječ igra i riječ sport, jer sport više nije igra, več je samo posao nastao iz igre. Tako da netko vrti masne pare na stoipedesetkilašima koji se "natječu" tko će dalje baciti kladu. Dok to kod nas rade šumari za minimalac, oni tamo to rade iz zabave i masno zarađuju. I mi još uvijek težimo Zapadu... No, vratimo se na temu, o kojoj je već sve rečeno, ali ništa nije izrečeno do kraja.

Svi znamo kolike se pare vrte u razvijenijim zemljama na transfere igrača. Nama je to do prije godinu-dvije bila znanstvena fantastika, a danas "realnost". Možda ne prava realnost, ali kada znate da je neki klub u posljednjih godinu i pol godine "bacio" oko 4 milijuna eura na upitne transfere, postavljamo si pitanje tko si u našoj državi može dopustiti takav luksuz. Novine su ovih dana pune novostima vezanim uz milijunske cifre kojima se trguje našim "zlatom". Tko stoji iza toga? Do koje granice se spremno ići da bi se dobilo mlade talente? Tko određuje te granice? Mnogo je nejasnoća vezanih uz sve to. No, pokušajmo ipak neke stvari malo rasvijetliti.

Još tamo početkom mjeseca studenog u javnost su dospjeli razgovori Siniše Šose i Marija Oblinovića. Javnost je bila u najmanju ruku šokirana (ili barem iznenađena) tim transkriptima koji su mnoge naveli samo na smijeh (možda iz očaja, a možda iz priopćenja javnosti prave slike u našem nogometu), dok su mnogi, smrtno ozbiljno, postavljali sebi pitanja poput "zar je moguće da nam je nogomet tako zagađen" ili "kontrolira li to podzemlje tako prekrasnu igru?" (Citirajuči sebe od prije - "Namjerno odvajam riječ igra i riječ sport, jer sport više nije igra, več je samo posao nastao iz igre." Jasno je vidljivo da u ovom primjeru želim izraziti nevjericu nekih u "čistoću" našeg nogometa). Ovakva pitanja najčešće isplivavaju samo u vrijeme prijelaznog roka, jer se o transferima tada raspravlja i u gostionicama i u autobusima, nadmudruju se navijači na forumima, političari na svojim domjencima, ali i - vjerovali ili ne - o skupim prijelazima govori se čak i iza rešetaka (i ne samo govori!!!). Javna tajna jest, da se posljednjih mjeseci o karijeri (njegovom nastavku karijere) mlade šibenske zvijezde Ante Rukavine raspravljalo, ali i mnogo više od toga, u zatvoru u Lepoglavi. Naime, mladog napadača se povezuje odavno s već spomenutim Šošom. No, malo je poznato da je Šošo, prema mnogima, samo marioneta i "maneken" te suradnik menadžerske agencije, toliko puta spominjane zadnjih mjeseci, Pharos, ovlašten samo za medijske nastupe, dok su oni pravi "igrači" u biti brača Momčilović (trenutno na odsluženju kazne), odnosno Nikica Jelavić te obitelj Petrač. Prvospomenuti Jelavić se za nogomet interesira otkad je postalo jasno da će njegov nećak napraviti "karijeru" (Nije mi jasno kako se igranje nogometa u Hrvatskoj može zvati karijerom??? Osim ako si klasa iznad kao Dudu; Modrić, Čorluka i Rukavina su još premladi da se može reći da su nešto napravili, iako su najizvjesniji kandidati, uz Eduarda za to) u Hajduku, dok se Novicu Petrača povezuje s nogometnim transferima još od prelaska Darija Srne i Stipe Pletikose u Šahtjor, te Gorana Sablića u kijevski Dinamo. I to su ljudi koji upravljaju karijerama naše najveće mlade zvijezde. Iako je između potpisan ugovor da mladi Rukavina na kraju sezone prelazi na Poljud, taj transfer bi se trebao ubrzati, ali na inicijativu francuskog Lyona, koji je navodno spreman isplatiti Hajduku i Šibeniku sveukupno preko 10 milijuna eura, ako mladi napadač več ove zime pređe u Hajduk, što je ponuda koja se ne odbija (tako olako), odakle bi nakon godinu i pol dana otišao put Francuske. Rukavina je do prije svega desetak dana govorio da ne napušta Šubićevac prije ljeta, iznenada promijenio mišljenje, te je već spremio kofere i "kupio" kartu za Split. Očito da nije čuo za onu "nije sve ni u pari"...

Još je jedan Šibenčanin podigao prašinu ovih dana, no njegova priča je mnogo jednostavnija. Gordon Schildenfeld, Šibenčanin, Hrvat slovenskog podrijetla, suigrač i najbolji prijatelj Ante Rukavine, talentirani je stoper u vrlo komfornoj situaciji. Njega uz Šibenik veže samo amaterski ugovor i on će bez puno muke podignuti sidro već ove zime. Prema nekima, transfer u Maksimir je već zgotovljena stvar (iako nema još službene informacije), dok je priča s Hajdukom daleka prošlost. Naime, Schildenfeld je već jednom, blago rečeno, otpraćen iz Hajduka s negativnim ocjenama, što dovodi do apsurda u našem nogometu te bitnog smanjenja mogućnosti njegova povratka tamo. No, njegova situacija nije jedini apsurd u ovoj priči. Sjetimo se Darija Jerteca, koji je još prije par mjeseci u rukama držao Dinamovu ponudu, no umjesto potpisivanja ugovora dobio je - Zdravka Mamića, koji je njega i njegova savjetnika Ninoslava Horvata, Jertecova budućeg tasta, doslovno istjerao iz vlastita ureda uz objašnjenje da je N. Horvat počeo "žicati" i ucjenjivati kako bi Mamić platio dosadašnje njegove troškove vezane uz Jerteca - vitamine i skijanja koja mu je platio. Prema zadnjim saznanjima nekih sportskih novinara (i djelatnika), ta priča "ne drži vodu". Naime, Ninoslav Horvat je još davno ponudio Jertecu visoku dužnost u vlastitoj tvtki, te da se ostavi nogometa koji nije tako sigurna budućnost, te ako mu što ustreba da će on isfinancirat... No, ipak, Jertec se, na uštrb Hajduka i Le Mansea pretpostavio "plavima", te će karijeru nastaviti na Maksimiru, a njegovim stopama će i druga varaždinska zvijezda Nikola Pokrivač, koji će nastaviti dugu varaždinsku tradiciju bekova koji su nepogrešivo stizali u Dinamo (Borović, Krznar, Štefulj, Hrman), ali samo zato što mu je Zagreb bliži od Splita te zato što će u Maksimiru zarađivati 120.000 eura godišnje, ali i zato što je tako odlučila njegova djevojka Nina.

Na kraju, možda su ipak najzvučniji transferi "povratnika", mladih, perspektivnih i razočaranih (bivših) nada hrvatskog nogometa. Prvi je Josip Tadić, koji je još kao 17-ogodišnjak bio u pregovorima s Dinamom, ali je njegov zastupnik Miroslav Bićanić zagovarao prelazak preko granice, gdje je Tadić umjesto blještavih bundesligaških pozornica upoznavao stadione regionalne njemačke lige i gubio samopouzdanje, da bi se na kraju "vratio", iako nikada nije niti bio tamo, u Dinamo. Drugi povratnik u hrvatski nogomet je Mladen Pelaić, bivši Dinamov junior, koji je svoju nogometnu afirmaciju doživio u Zagrebu, odakle je karijeru ("sužanjstvo") nastavio u Liegeu, da bi na kraju nogometnu sreću od ove zime došao tražiti u Hajduku.

Kako naši nogometni "stručnjaci" pokušavaju pratiti zapadne trendove, dolazimo i do pitanja vrbovanja mladih nada. Više nije rijetkost da se u svijetu veliki klubovi bore za 13-ogodišnjake, tražeći ih po siromašnim zemljama i dovodeći ih, te pokušavajući od njih napraviti velike zvijezde, ako imalo znaju s loptom. Dobne granice za transfere padaju iz godine u godinu, a te trendove prate i naši menadžeri te im se prilagođavaju. Tako je Zagreb nedavno bio pozornica za prdstavljanje 9,5-godišnjaka Ante Čorića. Ante Čorić je naime klinac u pravom smislu te riječi koji u svojoj dobi izvrsno barata s loptom i postiže, po nekim podacima, u prosjeku sedam golova po utakmici u Ligi početnika. Premda još nema niti deset godina, o njegovoj karijeri se već brine Ilija Jukić, kojeg se svojedobno povezivalo s Goranom Rubilom. Još jedan takav primjer je i mali Nikola Vlašić, za kojeg mnogi tvrde da će postati svjetska klasa, koji ima vlastiti DVD s najboljim potezima, čije se snimke vrte po YouTubeu i za kojeg je i sam Zvonimir Boban rekao da je on imao taj talent u njegovoj dobi da bi postao najboljim na svijetu (što po meni i jest bio u jednom trenutku). No, ipak, tvrditi za jednog devetogodišnjaka da će biti svjetska klasa, u najmanju ruku je presmjelo. Njego snimka navodno je došla i do stručnjaka Barcelone, koji se zanimaju (ponovit ću, NAVODNO) za mladog Vlašića.

Jedino što na nama ostaje jest da se nadamo da će nogomet postati opet samo igra, te da će djeca moći u njoj samo uživati, bez da ih se prodaje kao "moderno roblje", jer živimo u svijetu u kojem je bitno samo ono materijalno, samo novac i moć, a često se zaboravlja na malog čovjeka. Mislim da, prema svemu ovdje izrečenom, možemo jedino žaliti za starim jugoslavenskim zakonom koji je zabranjivao rasipanje talenata te odlazak mladih igrača iz zemlje prije 28 godina (tko kaže da je sve bilo loše u staroj Jugi). Možda i je bio malo prestrog, ali su se "biseri" našeg sporta očuvali od nepromišljenih prelazaka, neigranja i propadanja talenta i zaborava. Shvativši kakvo nam je stanje u nogometu, može nam biti jasno zašto još dugo nećemo u nogometnu Europu.